Thursday, August 21, 2014

Да пожали ка' да би помога

Da požali, ka’ da bi pomoga

Država odlučno uzima stvar duhovne vertikale u svoje ruke… cijepanje narodnog bića nezadrživo napreduje i bliži se samom jezgru - dva rođena brata, po osnovu obavezujućih smjernica politbiroa te državotvornog “razbistravanja”, otisnuše se raznorodnim pravcima i porinuše u nova prepoznavanja i identitetske avanture

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić

“Jeste da je strašno pobiti ljude… Da se to nije dogodilo, danas ne bi bilo pravoslavnog uva u Crnoj Gori, i to treba imati u vidu“ (mitropolit Amfilohije o istrazi poturica)

Konačno jedna dosljedna i jasna priča. Pričamo ono što znamo, eh da još znamo što pričamo. Sav posao oko utvrđivanja identiteta svodi se, logikom stvari, na isključenje drugih - prvo iz pojma - potom po potrebi i iz života. Zarad identiteta i istosti svoje, dabogme. “I to treba imati u vidu”, pošteno nas upozorava mitropolit. Elem, nije prestrašno kad se mi takovijem načinom identifikujemo, kad na toj putanji pokazujemo čemu smo vični, što znamo i kako radimo to što znamo. “Propojaće pjesma od užasa”, potvrdilo se nebrojeno puta i od vladike Rada naovamo. Ništa stoga, ako očarani, zatvoreni identitetom, “vjerni sebi” kao slijepoj istosti, iznevjerimo supstancu, “izvitu iskru” i ljudski smisao svoga postojanja. Ako postanemo zločinci i ubice na kraju krajeva.

Uprkos tolikoj i takvoj žrtvi, ozlojeđeni i jalovi , tavorimo beslovesno, pak sve “vjerniji sebi”, spontano kopnimo i sve nas manje ima. Nije da se ne trudimo, jotujemo iz petnih žila, pojemo uz gusle i šargiju kol’ko igđe možemo, komponujemo stoprocentne Crnogorce i Bošnjake, patriotski akademici pišu ovih dana stariji, izvorniji i ispravniji Gorski vijenac… Država odlučno uzima stvar duhovne vertikale u svoje ruke… cijepanje narodnog bića nezadrživo napreduje i bliži se samom jezgru - dva rođena brata, po osnovu obavezujućih smjernica politbiroa te državotvornog “razbistravanja”, otisnuše se raznorodnim pravcima i porinuše u nova prepoznavanja i identitetske avanture.

Nije teško zamisliti u evropeizirajućoj Crnoj Gori blizance koji su politički inspirisani, odabrali i determinisali vlastitu prošlost, pak je jedan Crnogorac, drugi Srbin, Musliman ili Bošnjak. Potonji mogu još da birkaju pak da se “osjećaju” kao Crnogorci, Srbi ili Hrvati. Svi govore, obaška, istovjetnim raznoimenim jezicima. Reče jedan Podgoričanin, član nijedne Akademije: “Ako sam promijenio vjeru, nijesam rod i narodnost”. Akademici ga zblanuto i razočarano gledaju.

Jedan narod nekolike vjere

Povremena prosvetiteljska mitropolitiva kritika partijskih ideologa koji pučanstvu samovoljno i samovlasno postavljaju, propisuju i definišu nove smjernice u pogledu identiteta, jezika i „duhovne vertikale“ sama sebe unižava padom na nivo tih istih „inovatora“, priprostih i priučenih Staljinovih „inžinjera duše“. Osporavanje neodgovornih, jednoumnih i nezgrapnih reformatora svekolike duhovne baštine, biva neophodno i dobija puni smisao, tek kad budi snagu i uspijeva graditi jezik onih, koji misle zajedno i misle dalje, ako pokreće naprijed, proširuje i osvjetljava horizont sporazumijevanja svekolikog ljudstva Crne Gore. Suprotno od korumpiranih „identitetlija“ koji proizvode maglu i igrokaze dok njihovi poslodavci neometano i posvećeno obavljaju posljednji čin privatizacije.
Ovim načinom mitropolit slijeće međ’ kokoške, u „arheologiju“ i istorijske teme u potrazi eliksira za vječni život okamenjene vlastodržačke klase koja suvereno pliva u bari korisnih nejasnoća i loše beskonačnosti. Čeprkati po pepelu prošlih bitaka i sukoba znatno je bezbjednije neg’ se opeći se na žaru današnjice, na poprištu gdje traje borba oko preostalih narodnih i državnih resursa. Želimo vjerovati da mitropolit nije svjesni saučesnik tekuće maskarade, a u vezi prikrivanja udruženog poduhvata, ekonomskog, moralnog i duhovnog pustošenja crnogorskog naroda. Da ne vidi kako jedni te isti djelatnici, hitro veoma, vrše ekonomsku „tranziciju“ i rastur narodne imovine, ali su većma dremljivi, ravnodušni i spori do nepokreta u „implementiranju“ demokratije i pripadajućeg principa smjenljivosti vlasti.

Ne vidjeti, pritom, desetine hiljada obespravljenih radnika i nezaposlenih građana nad provalijom beznađa. Dok napušteni od svih, gomilaju i gutaju poniženje i srdžbu. A mogao bi i trebao da ih čuje mitropolit crnogorski i primorski. Ko će ih čuti ako ne On - sada, kad su ostali bez glasa.

Погибељна авантура

Pogibeljna avantura

Iteligencija je otkrila da mora teško raditi u znoju lica svoga, obespravljena, kao i ostali radni slojevi društva. Stoga je vladajuća partija morala naći način, da makar dio domoljubne inteligencije osobi i izuzme iz surove tržišne utakmice.

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
"Upozoravamo crnogorsku javnost i političke prvake državotvornog usmjerenja - političke koalicije koje se promovišu u ime takozvanog nacionalnog pomirenja …, vode u pogibeljnu avanturu" (dio DANU)

Treba učiti od pametnih i učenih - akademika naime - legalnih i legalizovanih, kanonskih  i samozvanih. Vazda umni, budni i na braniku. I kad nesanicom izmučeni, usplahireno  upozoravaju na dušmane u našim redovima, koji ne tremižu,  ne oru nit’ kopaju, nego nam o državi i razuru rade. Bi, da se kao mire s nama i obaška, bore protiv nečesove korupcije, koju su zanago sami izmislili. Briga nas  za jedno i drugo - kao i za njih ako ćemo pravo. Još će ispasti da smo mi  korupcija.

Ukratko, ‘oće, sve blago glagoljeći, da nas navuku na tanak led pregovora i kolaboracije sa unutrašnjim i ino neprijateljem. Sreća pa se znamo - još od četr’esprve, kad smo ih vojno i politički porazili. Novija historijska istraživanja otkrivaju, da omraza među nama seže i više unazad - najmanje do IX stoljeća, odkada nam bačaju klipove pod točkove i koče Euro i Atlanske integracije. Rad na novim projektima, zacijelo će baciti svjetlo i na ranije vjekove ispunjene našom borbom za današnje ciljeve i strateška opredjeljenja njima uprkos,  koji se vazda bore za ciljeve iz 90-tih.
                                                          No pasaran
Zaludu ih opominjemo da smo  Mi država, da smo tu odvajkada (odakle su oni, to niko ne zna), da imamo namjeru da ostanemo bez ograničenja mandata, pa da nam je i loše ka’ što baš i nije. Iznijeli smo na svojim plećima nekolike revolucije - sve prolazi Mi ostajemo. Predvodili smo i “obnovu državne nezavisnosti” (a ne obratno) kako to lijepo i precizno saopšava DANU - da ima kome. Vi biste obratno - kako da ne - nezavisnu državu kao pravnu konfiguraciju, zakonom presoljenu. I tadijer, da u državi burdikujete po evropskom običaju, zahtijevate ravnopravnost i  k vlasti se primaknete. Da ćerate , pred nas živih, vladavinu zakona i uvodite druge mirođije. Tako ste vi skontali ovu rabotu. Biće da se evropeizujemo zbog vas, ne bi li se vi prihvatili  kormila. Evropeizacija vazda - Evropa nikad! I na autobusu piše “lasta” pa ne leti. Ponekad nam se čini da nijeste toliko loši kol’ko naivni.

Treba li da vas podjećamo čime vas je sve naš vođa, slavan sa svoje britkosti i preciznosti, nazivao. Evropa ima opoziciju, koja, malo-malo pa odmijeni vlastodršce - da ne zarđaju. Zasjedne (opozicija) na državno kormilo ka’ da im je od baba ostalo, dok mi imamo: bitange, slabiće, strane špijune, zlotvore, državne neprijatelje, mračnjake … ko bi takvima prepustio vlast!? Umalo ne premamiše naše vrle socijaldemokrate i slatki nam podmladak - pozitivce.
                                              Upozorenje u pravi čas
Sjetimo se DANU akademika 90-tih kad su se hrabro isturili i zvonili na uzbunu, ne štedeći sebe, u borbi protiv nadolazeće tmine, gonjeni od režima spremnog na sve - samo  da narodu pošalju spasonosnu poruku. Govorili su, ako se tako može nazvati njihov plemeniti vapaj, da dolaze zla vremena, da će nestati radničke klase i njene vlasti, da će se urušiti voljena nam Juga sa sve socijalizmom, da ćemo ostati sami o svom brašnjeniku, u susret razularenom neokapitalizmu, da ćemo sve predati i prodati, ostati naposljetku bez ičega i nemaštini - najamnici u sopstvenoj državi. Ništa od toga: mrsili su neke sasvim druge priče. I to uglavnom sebi u njedra.

Za akademike, inteligenciju, radničku klasu, seljake... neoliberalizam se pokazao kao okrutan gospodar. Na svoje iznenađenje inteligencija je otkrila da mora teško raditi u znoju lica svoga, obespravljena, kao i ostali radni slojevi društva. Stoga je vladajuća partija morala naći način, da makar dio domoljubne inteligencije osobi i izuzme iz surove tržišne utakmice. Tako su inteligenti-domoljubi uspješno izbjegli i savladali krizu identiteta, nastalu bezdušnim materijalizmom tržišnog  mehanizma. Imaju međutim još jednog zajedničkog neprijatelja - demokratiju.  Smjena vlasti opet ih baca u gomilu, međ’ obespravljene radnike, seljake i neakademijsku inteligenciju. U pogibeljnu avanturu - takoreći.

Борили се љетни дан до подне

Borili se ljetnji dan do podne

“Bez dogovora u Podgorici i bez dogovora o unapređenju koalicione saradnje na državnom nivou, za Bijelo Polje nije prihvatljiva koalicija sa SDP-om, zbog nekorektnog ponašanja u predizbornoj kampanji” (A.K. Vijesti 19.07.)

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
DPS uvraća udarac, od sjevera prema jugu, potom pravcem istok-zapad, gdje će se kanda zaustaviti.  Vrijeme, međutim, teče, dobro je što se koalicioni pregovori otežu do jeseni pak  će birači posve zaboraviti što je ko zborio. Pogotovo onaj dio evropskog lica Podgorice koji se nije isticao jasnoćom. Eh, kad bi barem svi zaboravni i letargični Crnogorci glasali za SDP. Puna kapa - stabilna vlast - vječnost na horizontu. Korisnih nejasnoća, neznanja i korupcije taman kol’ko treba.

U nastojanju da odbiju svaku “opasnu”  djelatnost (promjenu), evo nam svako malo “događaja” i izjava za javnost. Ovaj prividno politički duh  pouzdani protivnik svakog preobražaja otkrio je ljenškarenje kao privid akcije i sasvim specifičan oblik rada protiv rada. On nije samo dio njegove nesposobnosti za djelatnost već i njegovog nehtjenja djelatnosti - djelo jedne nemoći preobražene u patriotsko načelo. Kad se stari kompanjoni mjesecima “dogovaraju” oko vlasti u jednoj opštini u državi koja je manja  od prosječne evropske opštine, onda se tu kuva nešto epohalno i odlučujuće za region i Evropu. Čujemo ovih dana - nakon dva mjeseca - da su pregovori priješli na nivo predsjednika.

Hoće da neće

Zaneseni predizbornom retorikom šta li, SDP-ovci kao da predadoše zaboravu ko drži visak, a ko miješa malter. Čije je da radi radnju, a čije da jotuje. Ko ih je barem najpotonjih 17 godina zapošljavao na lezihljebe radna mjesta i slao u evropske metropole i hotele. SDP kadar  živi u najboljoj od svih mogućih država, ali protiv svojih uvjerenja. Demokrate dobro namještene i opskrbljene u jednom nedemokratskom društvu. Tako rascijepljenog bića, međutim, za vječnost se raspituju. Iz bogatstva tog proturječja - ako je vjerovati dijalektičarima - zanago će se nešto ispiliti. Ka’ će, ne znamo. No, je li neko rekao da nam se neđe žuri?

S druge strane, treba vlastonoscima čestitati na uzdržanosti i strpljenju po pitanju nestašnog držanja inače krotko podobnog saigrača. Mudrost kojom ih je obdarila  poluvjekovna vlast sjetuje, da ih uzigrane, ne ometaju dok privedu performans do kraja, zabavljajući sebe i publiku dugo toplo ljeto. S jeseni, pristupiće rodnom jatu - gđe vlast počiva i tići se. U Podgorici je sa 5000 glasova prevagnuo  nedepeesovski, opštenarodni front  i to je valjda razlog da  profi demokrate optrče svih devet krugova prije neg’ prilegnu u izdašno i udobno DPS gnijezdo.

Politički vašar u  režiji dosade

Cjeloljetna ova pogađanja i naklapanja nadopuna su za ono čega nema a moglo je da bude. Podsjećanje na sve što je socijaldemokratija propustila za dvije decenije partnerstva „na pravoj strani istorije“, vodeći borbu na pogrešnom frontu, u pogrešno vrijeme, odvažna protiv lažnih protivnika, neznatna i smetena spram realnih, biranom frazom i prividno osuđujući politiku kojoj sami doprinose. Uprkos zbiru svih tih izvrtanja i dosljednoj smušenosti,  neumorno rasturaju drogu „demokratskih promjena“ dok se beznađe i protivrječnosti u CG društvu slažu i gomilaju.

Što je zdrava i okrepljujuća politička volja tanja i neznatnija, to se  glasnije i bučnije zagovaraju grandiozni projekti evropskih i atlantskih integracija. Nije slučajno što je kod patriotskih demokrata sve podređeno čekanju velikih događaja. Ukoliko je život prazniji - manje život a više pustinja - utoliko je obećanje „pravog“  i „istorijskog“  događaja neophodnije kao terapija i opijum za narod. Načelo lukavstva je vrhovno radno načelo ove politike koja je zacijelo bez cilja, tj. sama sebi cilj, jedna igra kojom vlada duh nadigravanja i izigravanja. Pregovaračka ova djelatnost je djelatnost protiv djelatnosti, posao onemogućavanja demokratske većine da onemogući i prekine dalju depeesizaciju crnogorskog društva.

Беба порнографија

Beba pornography

Pitajte akademike zašto ćute: nijesu ludi da ih potlje prikažu kako negdje vrše veliku nuždu ili zapišavaju plot u rodnom selu. Pri današnjem stanju tehnologije i špijunske službe, zaista samo ludaci mogu da trunje vodu vlastodršcima

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
"Zašto bih se stidio" V. P. Beba

Nije Beba tikva bez korijena. Bratski je i poslovno priskočio, “institucioanalno i vaninstitucionalno” - da pripomogne poslenicima, posvećenicima, ovdašnjim domoljubima - čuvarima poštenja, mladosti i vječnosti. Skromnost je njihova vrlina: jesmo grdni, priznaju, ali pogledajte ko nam je alternativa? Tek se ispilila, prepadnuta i iskorijenjena, nakon pola stoljeća jednoumlja, progona i ilegale; morali smo mi komunisti da im slivamo strah, hrabrimo i njivimo - sada smo pluralisti, Europljani - vlastodršci u okvirima formalne, izborne demokratije. Ne može se više bez opozicije, pa ju sami darujemo i upošljavamo - od Novaka do Novaka. Tako je nastala i zgodna priča da nas narod uprkos svemu voli i podržava. Kritička inteligencija, i to obojica njih - treći je negđe utekao - i pođekoji opozicionar oboriše krilaticu: izračunali su da naš “narod” teži cirka 25% glasačkog tijela. Onda je došla najpotonja (neprijateljska) ofanziva: od Mašana do afere snimak i Vanje Ćalović. Hoće reći da i to malo glasača vrbujemo i kupujemo državnim parama i povlasticama. Neka, čoče!

Kako se branio Socijalizam

Pravnim ljekovima dabogme. Boro Krivokapić u svojoj knjizi o “Bes/konačni Tito” navodi slučaj Dušana Ćetkovića, naše gore list, koji je 24. aprila 1978. rješenjem Okružnog suda u Beogradu (sudija Miodrag Jović) upućen u Ludnicu: “Ako se... ima u vidu da optuženi na glavnom pretresu izjavljuje da on kao politički protivnik… oseća potrebu da i nadalje pismenom reči nastavi borbu protiv ovakvog sistema, onda je sasvim logičan zaključak veštaka… da je optuženi duševni bolesnik…”. Nesrećni Dušan je proboravio 5 godina po zatvorskim bolnicama odakle je naposljetku pušten nakon intervencija i protesta uglednih ličnosti. Mogao je sa slobode da posmatra kako se “dogodio narod” i država podobnih, trezvenih i zdravih, buknula kao suva slama: 100.000 građana je poginulo u građanskom ratu, a dva miliona se razbježalo širom planete. Počinjeni zločini zapanjili su svjetsku, ali ne i domaću javnost i naše političare. Naprotiv, strpljivo su pripremali kadrove i narednu fazu AB revolucije.

Od Novaka Novaku - crnogorska hronika


Nema revolucije kojom bi se obnovio “narod” (plemenski duh neplemenske, posle-plemenske svijesti), koja nije težnja ka nasilju i, samim tim, ka pornografiji. Obnoviteljski prodor u pornografiju, učinio je, očekivano, narodnjak, jezički reformator, profesor, političar N.K. U svojoj opširnoj knjizi 700 stana, luksuzno izdanje, tvrdi povez, o državnom trošku (štampalo Ministarstvo prosvjete i sporta CG) prepričava posne i banalne političke sapunice penzionera sa Ivanovih korita.
Romanopisac u posljednjoj trećini knjige konačno zapada u pornografiju. Kao što je onomadne topovima oslobađao Dubrovnik. Da bi “spasijo” (profesorov pravopis) i oživio svoju beskrvnu pisaniju, čini očajnički pokušaj i “uzlet” u “mrsnu priču” i pornografsko nadahnuće. Oslanjajući se na “špijunske izvještaje”, autor nastavlja pripovijest o Njegošu, Bećkoviću i Napoleonu sa aspekta njihove tjelesne građe i opisima polnog organa. Tako profesor narodne kniževnosti vidi, zamišlja i obnavlja “narodni duh”. Ambiciozna državotvorna knjiga zanago nije dala željene rezultate; najprije će biti zbog neobjavljivanja odgovarajućih fotografija.

Revolucija, međutim, teče
Ako ste ikad pokušali da kritikujete makar sindikalnog povjerenika propale obućarske zadruge, bili ste podrvrgnuti iscrpnoj psihoanalizi. Žigosani u medijima i opsjednuti “patološkom mržnjom” prema povjereniku, predsjedniku vlade i državi. Pomenuta Vam je tetka i njeno držanje za vrijeme okupacije. Gukni, majčin sine. Pitajte akademike zašto ćute: nijesu ludi da ih potlje prikažu kako negdje vrše veliku nuždu ili zapišavaju plot u rodnom selu. Pri današnjem stanju tehnologije i špijunske službe, zaista samo ludaci mogu da trunje vodu vlastodršcima. Kad te bače na sliku bajto, ne pomaže sud - presudiće ti Kilibardin “narod”.

Црногорски, него што

Crnogorski, nego što

Pridjevima smo i započeli našu noviju istoriju. Revolucija je potekla iz njih


Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
“Vlada je juče osnovala Fakultet za crnogorski jezik na Cetinju” (Vijesti 20.06)
Od kada je Bog digao ruke, Vlada čuva Crnu Goru. I njenu duhovnost. Utvrđivanje osnovnih vrednota vrši vanrednim naporima, uprkos stavu učenih, u jezokoslovlje upućenih građana sopstvene države. Isti se, gle čuda, pokazaše rezistentni spram domoljubnih ideja najboljih sinova AB revolucije. Njihovog smjelog prodora u prošlost. Vlada djeluje lokalno, razmišlja regionalno pak se snašla: inozemni eksperti za neznatne novce odradili su postavljeni zadatak. Tako su poreski obveznici uprkos neslozi dobili četvoroimeni jedinstveni jezik. Državotvoran i služben. Vazdakadašnji, a svjetski. (Svi rade za naše dobro da imaju kome).
Izvanjci su dali za pravo našim bakama u stručnom smislu, ali desile su se tu i neke strukturalne promjene u skladu sa neoliberalnim moralom i ekonomijom. Imenica Crnogorac postala je pridjev. Ne možeš više biti Crnogorac, imenica, kamoli temeljna vrijednost, ako nemaš pridjev pri sebi, ako te on ne podrži, vaspostavi, vaskrsne. U predjelu si sjenki bajto, neostvaren, nema te, ako te nadjev od pridjeva ne osnaži, zaživi i poperi.
Pridjevi prije referenduma
Prije referenduma je pridjev bliže određivao imenicu. Tome nije bilo prigovora, i Migo se slagao, ako ne vazda u padežima, a ono u tome segmentu jezičkoga sistema. Ništa, moralno politički nepodobno ne nalazahu političke snage u ranijim fazama revolucionarne izgradnje gramatike, sintakse i inače. Pokazaće se uskoro, nezaobilazan, samostalan, rukovodeći, moćan i svemoćan entitet - pridjev naime. Crnogorski. Taj je kadar da iznjedri, ovjekovječi, ustoliči - po potrebi i proguta. („Ne pitajte šta je jeo/taj je jeo šta je hteo“, Bio jednom jedan lav, Dušan Radović). Imenica, poput nekih drugih tekovina, nestaje, biva sporedna, nepostojeća i nebitna, gurnuta u mračni zapećak i opoziciju. Neprijateljski ostrašćena, kontrarevolucionarna ako hoćete.
Pridjev, ranije opisan, pridodat, patriotskim obrtom postaje supstancija, prvobitan, sposoban da iz sebe rodi i proizvede stvarnost, imenicu, poželjan realitet. Crnogorska država jedanak postaje država - izravno iz pridjeva. Crnogorstvo nije prirok nego podmet, samostojeći, suvereni, stvaralački subjekat i najviša stvarnost. Možeš iz njega da stvoriš što hoćeš: pravnu državu, Evropu, visoki standard, vječnost... o tričarijama poput elitnog turizma, poljoprivrede ili fabrike čokolade da ne zborimo... Još samo neko pošten, a jak, da nas brani. (Ne zbog čega drugoga, no što nemamo kad). Službeno činodejstvovanje i posvećeno horsko pojanje domoljubnih postrojbi daje pridjevu ne samo svečani sjaj i najviši značaj, nego poput Jerihonskih truba ruši i najtvrđe prepreke našem napretku.
Mladi, pošteni i lijepi - revolucija u genima
Pridjevima smo i započeli našu noviju istoriju. Revolucija je potekla iz njih. Neko će reći da su ministar prosvjete i ini domoljubni političari grubi i sebični materijalisti. Naprotiv, jerihonci su to - ne obični trubači - materiju poznaju iznutra. Nesporno, po srijedi je idealizam. Stvarnost nas često iznevjeri, ideja nikad.
Prevaziđena gramatika kaže da je crnogorska država, banka, kapital... prevashodno država, banka i kapital, čak i da su prava, kamata i dobit raspoređeni ravnomjerno svim Crnogorcima - što, međutim, nije slučaj. Zanovijetala zbore da je pridjev bez noseće imenice, puka samoobmana pak ne može trajati do kraja vremena, premda su Migo i Filip, obaška Ranko, jednoglasni po pitanju vječnosti.
Nije isključeno ubuduće, da se uz gramatiku služe priganice i tufahije. U vrtićima svakako treba biti fleksibilan, pak mališane upućivati u buduća znanja na sva četiri jezika u službenoj upotrebi, ipak, razumije se, sa posebnim naglaskom na službeni. Jezik na kojem služimo, jel’te.

Saturday, January 18, 2014

Уздржавни блок и магле


NIŠTA NIJE SLUČAJNO

Uzdržavni blok i magle

Patriota je primarno prožet emocijom i plemenitim uzbuđenjem – vidi sebe posvećenog i posve osjećajnog – tu svjedoka i svjedočanstva drugoga ne treba. Izviđaj neka sprovode dangube, bezosjećajni mislioci i politički filosofi

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
„Inače, teško da mogu da komentarišem bilo što u vezi sa tkz. državotvornim blokom iz prostog razloga što još niko nije javno objasnio što se podrazumjeva pod tim pojmom. Dok to neko javno i ozbiljno ne objasni, sve liči na neku novu prodaju magle na crnogorskoj sceni. “ (Miodrag Lekić)
Nije jak onaj koji to mora da dokazuje ili objašnjava. Tako je i sa patriotizmom: to je jedno gospodstveno i ekskluzivno uvjerenje, pak se jednostavno ima i uspravno nosi – ponosno poput Armani odijela i kravate a ne da se ruži, kvari i trunji dokazima, racionalnim procedurama i refleksijama. Tadijer to nije onaj pravi, izvorni, čisti, samonikli, neposredni, jedinstveni, sobom obuhvaćeni, jednostavni i neponovljivi, pa ako hoćete i nebeski izričaj i nadahnuće.
Patriota grmne „svijetlo“ i bude svijetlo. Treba li tu neko dodatno objašnjenje? Kome nije jasno da država sama od sebe blista i tvori, taj nikad neće postati SDP-državotvorac. Neće se taj naputovati i nagledati Brisela i Vašingtona... Splendida, Miločera, Severine i Svetog Stefana .
Patriota je primarno prožet emocijom i plemenitim uzbuđenjem – vidi sebe posvećenog i posve osjećajnog – tu svjedoka i svjedočanstva drugoga ne treba. Izviđaj neka sprovode dangube, bezosjećajni mislioci i politički filosofi. Oni, mrčenjaci, koji ni u svoje postojanje nijesu sigurni, kamoli u uzvišene entitete, dok se ne sjetuju sa Dekartom i njegovom školom. Njina svjedočba nam zaista ne treba – džabe se kite Evropom i njenim Učenjacima, od stare Grčke naovamo. Na sreću države i ovog namučenog naroda to je jedna neuticajna manjina i beznačajna glasačka masa. Koju će Kusovac i Beba rasćerati vezanih ruku uz malu pomoć i akciju saradnika na terenu. Pa nek’ ih spasu Aristotel i neoplatoničari.
Emmanuel Kant (1724-1804)
Ili čuveni, prepametni – nikad mladi - kritičar čistog uma, poštenja i ljepote, čiju smo dvjestagodišnjicu smrti preturili i obilježili prigodnim predavanjima (Svetozar, Časlav, Rifat, Ranko...) u okviru proslave jubileja AB revolucije. I priprema pristupnih pregovora - k Evropi, razumije se. Taj filosof, član Kraljevske akademije nauka u Berlinu, nije mrdao dalje od kućnog praga, pak je nemajući pametnija posla, posijao sjeme sumnje u sve nebeske i zemaljske autoritete, tražeći od istih da izdrže kritiku od strane razuma i uma i polože račun o razlogu svog postojanja. Poput onog koji je, još prije njega, osporio i omalovažio ono što svi znamo – da je zemlja ravna ka’ tepsija.
Šta reći o najpotonjim njegovim sljedbenicima u našem malom ali naprednom mistu, osim da su pali pod izravan uticaj, ako ne samog profesora iz Kenigsberga a onda neokantovaca, Marburške škole, Frankfurtskog kruga...
Hvali se neznanjem
„Ponavljam, ne znam o čemu se radi. Evo čekamo da nam neko objasni što znači državni patriotizam danas – boriti se za pravnu državu i očistiti državu od mafije ili nešto drugo“ – opet će tvrdoglavo M.Lekić, otkrivajući beznadežnu zatrovanost zapadnim gledištima,racionalizmom i filosofijom.
Ko god ne padne očaran – ili kao pokošen - milozvukom mehkih suglasnika u izvanrednoj državotvornoj izvedbi predsjednika SDP-a, taj je zanago zahvaćen logičkim pozitivizmom, anglosaksonskom filosofijom jezika ili lingvističkom naukom Ferdinanda de Sosira. Ništa nije utješnije ako se radi o fenomenu nezaposlenog visokoškolca, obespravljenom radniku, tvrdom na ušima građaninu ili penzioneru sa 140 eura penzije. Koji su kukavički podlegli sivilu i trivijalnosti vlastite egzistencije. Pak su daleko od duginih boja naše evropeizacije.
Državotvorna metafizika
Ako si već socijaldemokrata a nemaš ni „s“ od izvornog humanizma i ideje radničkog pokreta, zašto onda ne bi mogao biti i apstraktni državotvorac. (Kad jednom oblomiš jezik –potlje ide lakše). Baveći se opsjenarstvom, predsjednik SDP-a koristi rijetke trenutke istine svog političkog djelovanja da plete ideologijski privid vlastite državotvornosti. Uvježbava cijepanje svijesti, dok počne izgledati normalnim da državotvorstvo, prije njega jezik nade, postane ideologijski zid iza kojega iščezavaju sve nade i perspektive ovog naroda.

Thursday, January 16, 2014

Његош, Ђукановић, Тито


Njegoš, Đukanović, Tito...

Glava partijskog ideologa je jedinstveno mjesto gdje se odvija fenomenološka redukcija i algebarska radnja koja građane tretira i svodi na razlomke

Ratimir Vujačić

Ratimir Vujačić
„Marović je saopštio da je na pitanje koju osobu smatrate najboljim predstavnikom vrijednosti u ovoj zemlji, građani Crne Gore su odgovorili da su to: Njegoš, Milo Đukanović, Josip Broz Tito, Kralj Nikola, Sveti Petar Cetinjski, Marko Miljanov i Knjaz Danilo.“ (Vijesti 21.12.2013.)
Zbunjeni građanin, najbolji građanin. Građani Crne Gore u tom smislu uživaju punu i svesrdnu pomoć – posvećenost je u pitanju – DPS partije, satelita i trabanata njenih te kadrova iz naučno, kulturno, obrazovno „državotvornog“ bloka. Gospodin i drug S. Marović spada u one likove drame - ili farse, svejedno - koje bi, da ih nema, morali izmisliti. Ustvari nezamislivo je da ideologa poput njega, tranziciona Crna Gora već nije iznjedrila, nego mora obaška da ga pravi. Upravo je obratno: on je izmislio ovakvu Grnu Goru u kojoj građani na istoj skali vrijednosti postavljaju Njegoša i gore pomenute partijske činovnike i poslenike - demobilisane radničke prvoborce.
Glava partijskog ideologa je jedinstveno mjesto gdje se odvija fenomenološka redukcija i algebarska radnja koja građane tretira i svodi na razlomke. Onaj koji baštini tradicionalne vrijednosti, Vladiku Rada, njegovu kosmičku, plemenitu i plemensku dramu, stavlja se u linearni niz i red za sabiranje sa neutješnim i prilijenim titoistom koji nikako da zaboravi ona divna vremena kad se jelo ’leba bez motike. Ili će prije biti da je jedan te isti građanin pri čistoj svijesti ’ladno naveo da štuje velikog pjesnika i čudotvornog bravara. Čije se djelo, uprkos uspješnoj smjeni generacija na VIII sjednici sunovratilo na svim frontovima – od ekonomskog do moralnog. I završilo, makar se tako priča, bratoubilačkim ratom i rasprodajom placeva ’đe se nekad nalazahu mnoga fabrička postrojenja.
Zaštita lika i djela
Očigledno je izostanak lustracije i lakirovka kadrova revolucije dala poželjne rezultate. Odbor uglednih naučnika od povjerenja i inih profitera, čuva kao trajnu društvenu vrijednost, njeguje tajnu, lik i djelo mlađanog komuniste - potonjeg državotvornog poduzetnika i milionera - iz obije njegove razvojne faze i nadasve vrlog povjerenika Kominterne Broza, čo’jeka sa sedam datuma rođenja - tako da nije čudo što je još živ – demokratski izglasanog za maršala i doživotnog predsjednika.
Ipak, previše je za zdrav razum, depeesovska nakana da svede na kvantitativnu razliku - u broju glasova neke naručene ankete - Njegoša i pomenutu dvojicu partijskih odličnika. Od kojih je mlađi, istina, uspjeli AB revolucionar. Tačnije rečeno, šta će ova dvojica komunista, od kojih jedan to više nije a drugi nije Crnogorac, nego najveći sin naših naroda i narodnosti, među čuvarima trajnih crnogorskih vrijednosti i identiteta? (Kad smo već kod algebre, ista zabranjuje sabiranje baba i žaba).
Uostalom priča se da ih radnička klasa nije pomenula u testamentu. Dapače, umrla je bez riječi i posljednje želje. Ostala bez teksta.
Tito i Đukanović
Prijeđimo tadijer, na istorodne pojmove i od lakšeg pitanja prije nego se njime pozabave istoričari koji vole da prosvjetljavaju duboku prošlost. (I da u istoj pronalaze neočekivane analogije). Što je zajedničko ličnostima iz podnaslova? Na prvi pogled ništa bitno, osim što su bili revolucionari, potom političari tehničari, kruti vladari sa dovoljno poslušnika - i kao takvi jedan drugome predavali štafetu - od 1945. do dana današnjeg. Do 90-ih godina obojica bijahu komunisti. Ali se više nije dalo izdržati. Stariji je ostao dosljedan ideji najvjerovatnije zbog jednog od datuma svog rođenja. Mlađi je udario stazama kapitala. Posvećeno se bacio na nove vrijednosti i identitete. Prijenuo uz buržuje, profitere i rentijere. Vatreno i proleterski. Sličnost im je nadalje, a o tome je riječ, što vole da se lijepo oblače - dijamantske šnale, zlatni satovi - i da vječno vladaju. Anketirani – tumač ankete pogotovo - prepoznali su njihovu neprolaznu vrijednost i smjestili ih međ’ velikane. Ako je vjerovati Svetozaru – radničkom tribunu iz primorja u ostavci.
Zenon iz Grblja
Krajnje je vrijeme da, makar onaj, sve brojniji - dokoni dio – crnogorskog pučanstva počne sa studijama starogrčke i novije filosofije. Pa da mu, pučanstvu, postane jasno ono što decenijama dokazuje Svetozar iz Grblja, da najbrži nikad ne prestiže najsporijega ako ovaj potonji ima prednost od 11.000 ležećih glasača koji se izjašnjavaju pismom. Ako uzmemo u obzir da je ovo otkriće staro više od dvije tisuće godina, tadijer je jasno zašto DPS poglavari pokatkad, govoreći o sebi - govore o vječnosti. Bitni su nepokretni glasači. Koje je, jasnim pogledom, vidio još Zenon iz Eleje (490-430. prije n.e.)